Preventivni programi
Mentalno zdravlje djece i mladih posljednjih je godina jedna od najvažnijih tema u odgoju i obrazovanju. Učenici odrastaju u svijetu koji od njih traži uspjeh, prilagodbu, donošenje odluka i stalnu izloženost tuđim mišljenjima. Uz školske obveze, složene odnose s vršnjacima i očekivanja odraslih, sve veći utjecaj imaju i društvene mreže koje često stvaraju dodatni pritisak i osjećaj da uvijek treba biti bolji, uspješniji ili zanimljiviji. U takvom okruženju važno im je pomoći da razumiju vlastite emocije, razvijaju otpornost i nauče prepoznati unutarnju snagu koja im može pomoći kada se susretnu s poteškoćama.
Upravo iz toga razloga u VI. osnovnoj školi Varaždin provedena je aktivnost Supermoćne kartice u sklopu preventivnog projekta S.U.P.E.R. je biti ja, djelomično financiranog sredstvima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. Projekt je usmjeren na jačanje mentalnog zdravlja učenika te razvoj vještina koje im mogu pomoći u nošenju s izazovima puberteta, školskih obveza i svakodnevnog stresa.
Kako smo tijekom odrastanja izgubili svoje supermoći
Radionica je započela pitanjima koja su učenike potaknula na razmišljanje o vlastitim osjećajima i svakodnevnim iskustvima. Trebali su se zapitati odnose li se na njih tvrdnje poput: „Ponekad mi je teško riječima opisati kako se zapravo osjećam.“, „Događa mi se da drugima kažem da mi nije ništa iako mi je svega previše.“, „Često se osjećam zabrinuto i zbog sasvim običnih stvari.“ ili „Više puta dnevno postavim si pitanje koje počinje riječima što ako.“. Već su prve reakcije pokazale da su te misli mnogim učenicima dobro poznate. Iako se o njima ne govori često, one predstavljaju sastavni dio odrastanja. Nakon uvodnog razgovora knjižničarka je učenicima predstavila ideju pet izgubljenih supermoći. Slikovita prezentacija i vođeni razgovor podsjetili su ih da su kao mala djeca prirodno posjedovali prisutnost, originalnost, cjelovitost, energičnost i otpornost. Djeca spontano istražuju svijet, postavljaju pitanja, ne boje se pokušavati, lako pokazuju emocije i ne opterećuju se pretjerano time što drugi misle o njima. Padaju, ustaju i ponovno pokušavaju.
Tijekom odrastanja te se osobine često počinju gubiti pod pritiskom očekivanja, uspoređivanja s drugima, školskih obveza i straha od neuspjeha. Umjesto znatiželje i slobode postupno se pojavljuju pitanja poput: Hoću li biti dovoljno dobar? Što će drugi misliti? Što ako pogriješim? Hoću li se uklopiti? Posebna je pozornost posvećena takozvanom „što ako“ načinu razmišljanja. Učenicima je objašnjeno da njihov mozak ponekad pokušava predvidjeti sve moguće probleme kako bi ih zaštitio, ali pritom često pretjeruje. Tako nastaju misli poput: „Što ako dobijem lošu ocjenu?“, „Što ako sam rekao nešto pogrešno?“ ili „Što ako nikada neću uspjeti?“. Takve misli često djeluju kao činjenice iako su zapravo samo pretpostavke. Razgovaralo se i o unutarnjem pritisku koji nastaje kada neprestano slušamo ili sami sebi govorimo rečenice poput: „Trebao bih biti bolji“, „Trebala bih biti uspješnija“, „Moram imati odlične ocjene“ ili „Moram se uklopiti“. Učenici su osvijestili koliko takva očekivanja mogu utjecati na samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti. Istodobno su upoznali i pojam supermoćnoga razmišljanja. Ono ne znači uvjeravati sebe da je sve savršeno ni ignorirati probleme. Naprotiv, riječ je o pronalaženju misli koja daje prostor za nadu, rast i nastavak dalje.
Slike kao jezik emocija
Drugi dio radionice bio je posvećen radu s asocijativnim karticama Emocije i stanja vizualne umjetnice Ivane Pipal. Svaki je učenik izvukao nekoliko kartica i odabrao onu koju je mogao povezati sa svojim trenutnim emocionalnim stanjem ili nekom životnom situacijom. Bilo je zanimljivo promatrati na koji način različiti učenici tumače istu sliku. Ono što je jednome predstavljalo tugu, drugome je izgledalo kao usamljenost ili potreba za mirom. Učenici su tako na konkretnom primjeru mogli uočiti da emocije nemaju jedinstven izgled te da ne postoje točni i netočni odgovori. Ono što vidimo u slici često ovisi o našem iskustvu, raspoloženju i načinu promatranja.
Nakon što su pokušali prepoznati emocije skrivene u tuđim ilustracijama, dobili su obrnuti zadatak. Iz kuverte su izvlačili različita emocionalna stanja i izazove koji se često pojavljuju tijekom adolescencije. Među njima bili su: anksioznost, usamljenost, nesigurnost, preopterećenost, razočaranje, sram, osjećaj nepripadanja, unutarnji kaos, zavist, ljubomora, iscrpljenost, strah od odbijanja, pritisak očekivanja, osjećaj da nisi dovoljan, povlačenje u sebe, nemir i strah od budućnosti. Svaki je učenik dobio praznu karticu te zadatak da emociju prikaže bojama, simbolima, linijama i oblicima. Naglašeno im je da ne crtaju emociju onako kako izgleda izvana, nego kako zamišljaju da izgleda iznutra. Nije bilo potrebno crtati ljude ni realistične prizore; važnije od likovne vještine bilo je pronaći simbol koji najbolje prenosi osjećaj.
Nastali radovi pokazali su iznimnu kreativnost, ali i zrelo razumijevanje emocija o kojima se govorilo. Primjerice, učenici su za osjećaj nepripadanja osmislili vrlo različita rješenja. Na jednoj kartici prikazana je usamljena figura koja promatra skupinu ljudi povezanih razgovorom i međusobnim odnosima. Druga ilustracija prikazivala je mnoštvo šarenih likova među kojima se nalazi tamna silueta izdvojena iz skupine. Iako su vizualna rješenja bila različita, obje su ilustracije uspješno uspjele prenijeti osjećaj izoliranosti i želju za prihvaćanjem. Ipak, najvažniji dio kartice nalazio se na njezinoj poleđini. Nakon što su ilustrirali emociju učenici su morali osmisliti odgovor na nju. Taj je dio nazvan Supermoćno razmišljanje. Zadatak nije bio pronaći savršeno rješenje ili izbrisati problem, nego osmisliti misao koja može pomoći osobi, koja se našla u određenoj situaciji, da se lakše nosi s teškim osjećajem.
Po završetku rada sve su kartice pomiješane u zajednički špil. Učenici su promatrali ilustracije svojih vršnjaka i pokušavali pogoditi koju emociju predstavljaju. Rasprava koja se pritom razvila pokazala je koliko različito ljudi mogu doživjeti isti osjećaj i koliko su simboli moćno sredstvo komunikacije. Vrijednost aktivnosti nije ostala samo u jednom nastavnom satu. Izrađene kartice bit će plastificirane i sačuvane kao sredstvo podrške učenicima za kojim mogu posegnuti kada za to osjete do potrebu. Dio njih nalazit će se u uredu školskog psihologa gdje će ih učenici moći koristiti kada se suoče s teškim danom, brigom ili izazovom. Na taj način njihove poruke neće ostati samo školski zadatak, nego će nastaviti pomagati i drugim učenicima.
Supermoćne kartice pokazale su da razgovor o mentalnom zdravlju ne mora započeti dijagnozama, statistikama ili stručnim terminima. Ponekad je dovoljno započeti jednom slikom, jednim simbolom ili jednom iskrenom porukom podrške. Jednostavnim crtežima, promišljanjem i razgovorom učenici su dobili priliku osvijestiti da neugodne emocije nisu znak slabosti, da ih ne doživljavaju samo oni te da u sebi već posjeduju alate koji im mogu pomoći da se nose s izazovima odrastanja. Možda su tijekom godina neke njihove supermoći postale tiše, ali nisu nestale. Upravo su ih ovom radionicom imali priliku ponovno otkriti.
Projektnu aktivnost osmislila je stručna suradnica knjižničarka Nataša Domjanović, a tijekom njezina izbivanja provele su je stručna suradnica knjižničarka Klara Juranko i učiteljica likovne kulture Maja Šarec Dvorski. Takav spoj knjižničarskog, preventivnog i likovno-umjetničkog pristupa pokazao se iznimno vrijednim jer je učenicima omogućio da emocije istražuju i razumiju uz razgovor, promišljanje i kreativno izražavanje.
