Zdjela u koju je stao cijeli jedan svijet
Može li predmet nakon što se razbije postati vrjedniji nego što je bio prije? I možemo li na isti način promatrati vlastite pogreške, neuspjehe i teške trenutke?
Tim su se pitanjima bavili učenici tijekom radionice Kintsugi – ljepota u pukotinama, provedene u sklopu školskog preventivnog programa S.U.P.E.R. JE BITI JA! Radionica je povezala književnu priču, japansku filozofiju kintsugija, osobno promišljanje i praktičan rad s keramikom, a vodile su je učiteljica Likovne kulture Maja Šarec Dvorski i učiteljica Razredne nastave Ružica Martinec. Uvodnu prezentaciju i materijale za refleksivni dio aktivnosti pripremila je knjižničarka Nataša Domjanović.
Učenici su se s kintsugijem upoznali kroz priču o mladom Sokeiju, učeniku keramičara Chojira. Sokei je dugo tražio pravi komad gline, a zatim strpljivo oblikovao svoju zdjelu sve dok, kako kaže priča, njegov cijeli svijet nisu činili samo njegove ruke i predmet koji je stvarao. Nakon dugotrajnog rada uslijedilo je pečenje. Zdjela je pod djelovanjem visoke temperature mijenjala boju, a potom je završila u piljevini, gdje su je vatra, zemlja i zrak učinili jedinstvenom. A onda se dogodilo nešto što Sokei nije mogao predvidjeti. Nakon svega uloženog, zdjela mu je ispala iz ruku i razbila se na šest komada. Upravo je taj trenutak postao središnja točka razgovora s učenicima. Sokeijev učitelj nije na razbijenu zdjelu gledao kao na kraj njegova rada. Podsjetio ga je da su i keramika i život krhki te da činjenica da se nešto razbilo ne znači da od toga treba odustati. Umjesto toga pozvao ga je da pokupi komade i ponovno izgradi ono što je stvorio. Tada ga je poučio drevnom umijeću kintsugija.
Kintsugi je japansko umijeće popravljanja razbijene keramike pri kojem se tragovi loma ne pokušavaju učiniti nevidljivima. Upravo suprotno, naglašavaju se zlatom ili drugim dragocjenim materijalima. Popravljeni predmet tako ne skriva svoju prošlost, nego je nosi na sebi. Pukotine postaju dio njegove ljepote i svjedočanstvo da je nešto bilo slomljeno, ali ponovno sastavljeno. Učenici su tu ideju prenijeli s keramike na ljudsko iskustvo. Promatrali su svoje posude i razmišljali o tome što bi njihove pukotine mogle predstavljati kada bi zdjela bila čovjek. Neuspjeh, strah, nesigurnost, razočaranje, izgubljeno prijateljstvo ili trenutak u kojem smo pomislili da nismo dovoljno dobri samo su neke od mogućih pukotina. O njima nisu morali govoriti pred drugima – bilo je dovoljno osvijestiti ih tijekom rada.
Od zemlje i vatre do zlata
Likovni dio radionice započeo je izradom keramičkih posuda koje su učenici oblikovali i glazirali, a zatim je uslijedilo pečenje raku tehnikom. Upravo je nepredvidivost takva postupka dala svakom radu poseban karakter: na tamnim površinama pojavili su se prijelazi plave, crne, bijele i zelenkaste boje, sjajne površine i tragovi djelovanja vatre.Nakon pečenja uslijedio je možda najneobičniji dio procesa – gotove keramičke radove trebalo je razbiti.
Čin koji bi u nekoj drugoj situaciji označavao kraj rada ovdje je zapravo bio početak njegove preobrazbe. Razbijeni komadi ponovno su spajani, a pukotine su naglašene zlatnom bojom, prema načelima koja su učenici upoznali uz kintsugi. Cilj pritom nije bio prikriti lom niti vratiti predmet u njegovo prvotno stanje. Naprotiv, trebalo je dopustiti da trag onoga što mu se dogodilo ostane vidljiv. Tako su nastale posude nepravilnih oblika, tamnih i plavih površina ispresijecanih zlatnim linijama. Svaka je bila drukčija, baš kao što je drukčiji bio i put kojim je prošla od komada gline do gotovoga rada.
Dok su ponovno sastavljali svoje posude, učenici su dobili još jedan zadatak. Trebali su razmišljati o tome što njima pomaže kada im je teško.Ako pukotine predstavljaju trenutke u kojima smo se osjećali slomljeno, što onda predstavlja zlato kojim ih ponovno povezujemo? Za nekoga su to prijatelji ili obitelj, za nekoga glazba, sport, crtanje, knjige ili boravak u prirodi, a ponekad osoba kojoj vjerujemo i kojoj se možemo obratiti. Zlatne linije na učeničkim radovima tako su dobile dodatno značenje – postale su simbol svega onoga što nam pomaže ponovno ustati nakon teških trenutaka. U završnom dijelu učenici su upoznali i pojam ikigai, predstavljen kao ono što nam daje razlog da se veselimo životu i novom danu. Promišljali su o vlastitom malom razlogu koji im donosi radost, motivaciju ili osjećaj smisla. Kada su ponovno sastavljene posude bile završene, njihove pukotine više nisu izgledale kao pogreške koje bi trebalo sakriti. Zlatne linije postale su najuočljiviji dio svakoga rada. U tome se krije i glavna poruka radionice. Pukotine nisu znak slabosti. One mogu pokazivati da smo nešto doživjeli, iz toga nešto naučili i nastavili dalje. Kao što je učenicima poručeno na završetku prezentacije, ono što je bilo slomljeno može ponovno postati lijepo, možda čak i ljepše nego prije.
Radionica Kintsugi – ljepota u pukotinama tako nije bila samo upoznavanje s jednom umjetničkom tehnikom. Proces oblikovanja, pečenja, lomljenja i ponovnog sastavljanja keramike učenicima je omogućio da vrlo apstraktne teme poput ranjivosti, pogreške, otpornosti, podrške i osobne snage dožive kroz vlastiti stvaralački proces. Jer ponekad nije potrebno izbrisati trag onoga što nam se dogodilo. Ponekad ga samo treba ispuniti zlatom.
