Kad grad koji gradimo postane slika života koji želimo
Kako izgleda grad u kojem se dobro živi? Treba li u njemu biti što više građevina ili je važnije da među njima postoji ravnoteža? I što se događa kada grad prestanemo promatrati samo kao skup ulica i zgrada, a počnemo ga promatrati kao metaforu vlastitoga života?
Upravo su o tim pitanjima promišljali učenici u radionici Citadels – Moj grad ravnoteže, provedenoj u sklopu školskog preventivnog programa S.U.P.E.R. JE BITI JA! Društvena igra Citadels bila je polazište za razgovor o osobnim vrijednostima, odnosima, izborima i ravnoteži između različitih područja života.
Radionica koju je vodila učiteljica Hrvatskoga jezika Martina Špičko započela je kratkim razgovorom o tome što je sve potrebno da bi jedan grad dobro funkcionirao. Učenici su brzo zaključili da nije dovoljno izgraditi samo jednu vrstu građevina. Gradu su potrebna različita mjesta i različite funkcije, baš kao što ni život ne može biti ispunjen samo školskim obvezama, druženjem, hobijima ili odmorom.
Ta je ideja postala poveznica s igrom Citadels u kojoj svaki igrač postupno izgrađuje vlastiti grad. Igrači prikupljaju zlato, grade različite okruge i u svakom krugu biraju lik čije im posebne sposobnosti mogu pomoći u ostvarivanju cilja. Odluke pritom nisu jednostavne: u svojem potezu potrebno je odlučiti hoće li se uzeti zlato ili nove karte te kako najbolje iskoristiti ograničene resurse za daljnju izgradnju grada.
Učenici su tijekom igre tako neprestano birali, planirali i prilagođavali svoju strategiju. Ponekad su morali odustati od građevine koju su željeli jer za nju nisu imali dovoljno resursa, ponekad promijeniti prvotni plan, a ponekad se prilagoditi potezima drugih igrača.
Citadels igračima omogućuje da u svakom krugu potajno odaberu novu ulogu, a svaki lik donosi drukčiju sposobnost i drukčiji način djelovanja. Nakon igre upravo su uloge poslužile kao polazište za razgovor. Učenici su promišljali o tome jesu li tijekom igre češće birali uloge koje omogućuju sigurnost, stvaranje, stjecanje resursa, vodstvo ili utjecaj na druge. Razgovarali su i o tome biramo li uvijek iste uloge i u svakodnevnom životu: jesmo li u različitim situacijama vođe, pomagači, stvaratelji, promatrači ili oni koji se najlakše prilagođavaju drugima. Nije bilo točnih ni pogrešnih odgovora. Cilj nije bio osobine učenika svesti na likove iz igre, nego ih potaknuti da osvijeste kako različite situacije od nas zahtijevaju različite načine reagiranja.
Moj grad ravnoteže
Nakon igre svaki je učenik dobio zadatak osmisliti vlastiti grad ravnoteže. Na papiru su nastajale osobne mape podijeljene na četvrti koje predstavljaju važna područja njihova života: obitelj, prijatelje, školu, slobodno vrijeme, hobije i brigu o sebi. Za razliku od Citadelsa u ovom gradu nije trebalo osvojiti najviše bodova. Zadatak je bio razmisliti što je svakome potrebno kako bi se u vlastitom gradu osjećao dobro.
Učenici su zato svojim četvrtima dodavali građevine, simbole, riječi i kratke poruke koje predstavljaju ono što im pruža sigurnost, zadovoljstvo ili snagu. Netko je više prostora dao prijateljima i druženju, netko sportu i hobijima, a netko obitelji, odmoru ili vremenu koje želi imati samo za sebe. Razgovaralo se i o tome što se događa kada jedna četvrt postane toliko velika da za ostale više nema dovoljno prostora. Učenici koji su to željeli predstavili su svoje gradove ostatku skupine, dok su osobne sadržaje koje nisu željeli dijeliti mogli zadržati za sebe.
U pravilima Citadelsa pobjednika na kraju određuje vrijednost izgrađenoga grada, uz dodatne bodove za njegovu raznolikost i završetak gradnje. U radionici Moj grad ravnoteže završna je poruka bila ponešto drukčija. Važnije je prepoznati koje su nam „četvrti“ potrebne, čemu želimo posvetiti svoje vrijeme i energiju, koje odnose želimo njegovati i što nam pomaže kada se ravnoteža naruši. Baš kao u igri, neke odluke možemo planirati, neke ćemo morati mijenjati, a okolnosti neće uvijek biti pod našom kontrolom. Svoj grad, međutim, nastavljamo graditi svakim novim izborom.
Radionica je učenicima omogućila da njima bliskim i motivirajućem mediju društvene igre razgovaraju o temama koje ponekad nije jednostavno otvoriti izravnim pitanjima. Strategija, uloge, resursi i građevine iz Citadelsa tako su postali metafore za nešto mnogo osobnije, traženje vlastite ravnoteže i osvještavanje onoga što nam je u životu doista važno.
