Pjesnikinja Snježana Tramburovski s učenicima o stihu, emociji i slobodi izraza
U utorak 29. travnja školsku knjižnicu VI. osnovne škole Varaždin posjetila je pjesnikinja Snježana Tramburovski, učiteljica hrvatskoga jezika i autorica triju zbirki suvremene poezije. Susret je bio osmišljen kao radionica, otvoren prostor za razgovor, čitanje i pisanje s učenicima sedmih i osmih razreda s ciljem da im se suvremena poezija približi kao prostor slobodnoga izražavanja, a ne kao nešto odvojeno od svakodnevice.
Uvodni je razgovor otvorio pitanje što sve poezija danas može biti, izvan onoga što učenici najčešće susreću u svojim udžbenicima. Umjesto stihova na koje su navikli, onih koji opisuju prirodu i tihe emocije, ponuđena im je poezija koja ponekad boli, ne štedi i koja bez uljepšavanja progovara o stvarima koje ih se tiču. Tramburovski nije dovodila u pitanje vrijednost klasičnih autora, ali im je pozornost usmjerila na činjenicu da suvremeni stihovi nerijetko govore izravno, ponekad surovo, i upravo zato mogu snažno djelovati na čitatelja. Spomenula je autore poput Danijela Dragojevića, Sanje Baković i Monike Herceg skrenuvši im pozornost na snagu jednostavnog, neposrednog izraza. Odabrala je te im pročitala i nekoliko pjesama Wisławe Szymborske koje su joj posebno bliske upravo zbog emocija koje u njoj samoj izazivaju; stihove koji su istodobno jasni, ali duboki i nenametljivo snažni.
Središnji dio radionice bio je posvećen pjesmi Pod morem Sanje Baković, iz zbirke Autobus za Trnavu. Umjesto vođene interpretacije naglasak je bio na tome kako pjesmu doživljavaju osobno, što ih u njoj dotiče, zbunjuje ili potiče na razmišljanje. Rasprava koja je uslijedila bila je izravna i otvorena. Učenici su govorili o vlastitim dojmovima, pitanjima koje pjesma otvara i osjećajima koje pokreće pokazujući time da ih nije ostavila ravnodušnima.
Nakon čitanja i razgovora dobili su zadatak izdvojiti iz pjesme riječi koje su im se zadržale u mislima i, koristeći ih kao poticaj, napisati vlastitu pjesmu. Neki su pisali iz perspektive same autorice, drugi su se obratili djevojci iz pjesme, a bilo je i onih koji su nju postavili u ulogu lirskoga subjekta. Iako su svi pisali pjesme, pristupi su bili različiti: neki su birali oblik poetskoga pisma, a neki su pjesmu oblikovali kao unutarnji monolog.
Radovi su se razlikovali stilom i temom, ali u svakom od njih mogla se prepoznati otvorenost prema pisanju i istraživanju osobnoga izraza. Na kraju radionice učenici su izdvojili najdraži stih iz svojega teksta i prepisali ga na papirić Ti su se stihovi potom slagali i preslagivali u novu, zajedničku pjesmu. Učenici su promatrali kako isti niz riječi može dati posve drukčije značenje, ovisno o redoslijedu i ritmu. Otkrili su da značenje u poeziji nije zadano, već se gradi svaki put iznova, ovisno o pogledu, osjećaju i načinu na koji se koristi jezik.
Voditeljica radionice pažljivo je slušala učenike i podržavala ih u eksperimentiranju s formom i sadržajem. Na kraju susreta izrazila je zadovoljstvo i primijetila da među učenicima ima onih koji bi se s lakoćom mogli priključiti literarnoj radionici Centra izvrsnosti.
Ovaj susret nije imao cilj zavoljeti poeziju niti ju prikazati u boljem svjetlu. Umjesto toga učenicima je ponuđeno vrijeme i prostor da je iskuse iznutra, bez pritiska, bez ocjena i spremnih odgovora.
Više fotografija pogledajte u galeriji.
